Uvod
Često se spominje, ali znamo li doista što je disleksija? Nije bolest ni znak slabosti, nego specifična teškoća učenja koja se lako zamijeni s drugim školskim teškoćama. Ima je oko 5 do 10 % svjetskog stanovništva, pa je jedna od najčešćih specifičnih teškoća učenja (u francuskom govornom području nazivaju ih skupinom „DYS”). Disleksija je prije svega drukčiji način učenja i razumijevanja pisanog jezika. Može otežati čitanje, pisanje ili razumijevanje pročitanog, ali nipošto ne priječi uspjeh. Što se ranije prepoznaju znakovi disleksije, to se prije može pružiti odgovarajuća podrška i pomoć prilagođena pojedincu. Razumjeti disleksiju znači i naučiti kako informacije učiniti pristupačnijima svima – u školi, na poslu i u svakodnevnom životu.
Što je disleksija?
Disleksija je neurološka teškoća učenja: mozak pisani jezik ne dekodira na isti način kao kod većine ljudi. Moglo bi se reći da mozak do čitanja dolazi malo drukčijim putem – put je drukčiji, ponekad dulji, ali cilj je isti. Zbog te osobitosti čitanje i pisanje, odnosno njihovo automatiziranje, mogu biti teži, a da to ne utječe na inteligenciju ni na sposobnost učenja.
Disleksija pripada velikoj skupini specifičnih teškoća učenja (tzv. „DYS”), zajedno s disortografijom, diskalkulijom i dispraksijom. Te su teškoće često nevidljive, a mogu utjecati na školovanje, posao ili samopouzdanje – zato se disleksija katkad naziva nevidljivim invaliditetom.
Koje su tri vrste disleksije?
-
Fonološka disleksija: najčešća vrsta. Otežano je povezivanje glasova i slova. Nepoznatu riječ teško je pročitati, a javljaju se pogreške poput zamjene redoslijeda riječi ili slogova.
-
Površinska disleksija: teškoća je u vizualnom prepoznavanju riječi. Čita se sporo, riječ po riječ, osobito kad je riječ o nepravilnim riječima.
-
Mješovita disleksija: spaja obje prethodne vrste i često traži podršku koja je još više prilagođena pojedincu.
Koji su znakovi disleksije?
Simptomi disleksije razlikuju se ovisno o dobi, ali neki se znakovi često ponavljaju: teškoće s čitanjem, pisanjem, pamćenjem ili koncentracijom. Mogu se uočiti već u djetinjstvu i s vremenom se mijenjati sve do odrasle dobi.
Disleksija kod djece
Kod djece se disleksija često primijeti već u prvim godinama školovanja. Evo nekoliko primjera:
Teškoće s povezivanjem slova i glasova (primjerice, u francuskom se „g” u riječima garçon i gentil izgovara različito).
Sporo, isprekidano ili obrnuto čitanje te zamjenjivanje pojedinih glasova (p/b, t/d).
Riječi zapisane onako kako se izgovaraju (u francuskom primjerice cloune umjesto clown).
Teškoće s razumijevanjem pročitanog – dijete može pročitati tekst, a da zapravo ne shvati njegov smisao.
Slab interes za čitanje ili pisanje, često zbog umora ili frustracije.
Disleksija kod odraslih
Disleksija u odrasloj dobi ne nestaje, nego se mijenja. Odrasli često razviju vlastite strategije, ali neke teškoće ostaju:
Sporo ili zamorno čitanje, osobito dužih tekstova.
Česte pravopisne pogreške ili nespretno složene rečenice.
Teškoće s pamćenjem pisanih uputa, brojeva ili datuma.
Teškoće s organizacijom ili koncentracijom, ponekad povezane s ADHD-om (poremećajem pažnje s hiperaktivnošću).
Sklonost vizualnim, usmenim ili praktičnim materijalima.
Narušeno samopouzdanje zbog čestih pogrešaka.
Dobro je znati: danas postoje pomoćni alati poput fontova prilagođenih osobama s disleksijom (npr. OpenDyslexic ili Lexie Readable), koji drukčijim oblikom slova i većim razmacima među riječima olakšavaju čitanje.
Što uzrokuje disleksiju?
Disleksija ima više uzroka, među kojima je i nasljedni: ako jedan roditelj ima disleksiju, veća je vjerojatnost da će je imati i dijete. Oko 40 do 60 % djece iz obitelji u kojima ima disleksije razvije neki njezin oblik.
S neurološkog gledišta, snimke mozga pokazuju drukčiju aktivnost u područjima zaduženima za obradu glasova i riječi, što objašnjava zašto je čitanje osobama s disleksijom naporno.
Naposljetku, ulogu ima i okolina: nedovoljan jezični poticaj u djetinjstvu nije izravan uzrok, ali može produbiti teškoće. Nasuprot tome, okolina u kojoj ima mnogo razgovora, podrške i učenja potiče razvoj strategija kojima se teškoće nadoknađuju.
Disleksija ili disortografija?
Disleksija i disortografija često idu zajedno, ali nisu isto.
Disleksija se odnosi na čitanje: prepoznavanje, dekodiranje i razumijevanje napisanih riječi.
Disortografija se odnosi na pisanje i pravopis: riječi se zapisuju onako kako se čuju, izostavljaju se slova ili zamjenjuju glasovi.
Obje teškoće proizlaze iz istih jezičnih mehanizama, pa se često javljaju zajedno. Ipak, netko može imati disortografiju, a da nema disleksiju.
Zato je važno razlikovati disleksiju i disortografiju kako bi se podrška, primjerice logopedska terapija, digitalni alati ili specijalizirana pomoć u učenju, mogla prilagoditi potrebama osobe.
Zaključak
Disleksija nije prepreka, nego drukčiji način opažanja i učenja. Bilo da se pokaže u djetinjstvu ili u odrasloj dobi, podsjeća nas da čitanje i informacije nisu svima jednako dostupni. Uz prave alate, više razumijevanja i dizajn koji uzima u obzir različite korisnike digitalni svijet može postati ugodniji za sve.
Pristupačnost weba prije svega znači malo olakšati svakodnevicu osobama s teškoćama poput disleksije.
Zašto ne biste isprobali test?
U samo nekoliko sekundi provjerite je li vaša web-stranica pristupačna – besplatnim testom na našoj početnoj stranici. Jer u konačnici, doista pristupačan web je onaj koji se prilagođava svima.



